Politika
Nasljeđe Roze Luksemburg u 21. vijeku: Revolucija je govoriti istinu
Roza Luksemburg, pionirka demokratskog socijalizma i kritičarka boljševika, ostaje važna figura čije ideje o slobodi, jednakosti i otporu imperijalizmu i danas izazivaju ljevičarske struje. Njena misao da je „najrevolucionarnija stvar glasno reći ono što se...
Roza Luksemburg bila je pionirka demokratskog socijalizma i tokom života odbijala je dogmatizam i kampizam. Bila je pristalica Oktobarske revolucije u Rusiji, ali i kritičarka ponašanja boljševika nakon što su konsolidovali vlast, braneći demokratske vrijednosti poput slobode okupljanja i slobode štampe.
“Najrevolucionarnija stvar koju čovjek može da uradi jeste da uvijek glasno kaže ono što se dešava”, izjavila je Luksemburg, a ta misao i danas odjekuje u svijetu gdje se ljudska prava i demokratija mijenjaju za autoritarizam i oligarhiju.
Sagovornice magazina za mlade „Ekipa“ ističu da je nasljeđe Luksemburg i danas izazov za ljevicu jer podsjeća da jednakost ne može biti odvojena od slobode, niti borba za socijalnu pravdu od otpora ratu i militarizmu. Luksemburg je socijalizam shvatala kao širi koncept koji uključuje emancipaciju radničke klase, zdravstvenu zaštitu, antiimperijalnu politiku, očuvanje prirode, slobodno vrijeme, kulturu i umjetnost.
U djelu „Akumulacija kapitala“ iz 1913. godine, Luksemburg je navela da je kapitalizam osnova za imperijalizam i militarizam, dok je u „Junijevom pamfletu“ iz 1915. godine pisala da je izbor između socijalizma i barbarizma.
Filozofkinja Slađana Kavarić Mandić smatra da današnji svijet ne funkcioniše u kategorijama istinitog i neistinitog, jer je istina postala stvar perspektive i interesa moćnih. Ona navodi da devalvacija istine i pravde govori da se barbarizam živi, ili još gore, da se ubjeđuje da se osvaja sloboda, što pojačava barbarizam.
Feministkinja Ervina Dabižinović ističe važnost Luksemburginih teza koje ukazuju na interese kapitala iza govora o nacionalnom interesu i bezbjednosti. Ona smatra da veza između ekonomske ekspanzije, državne sile i militarizma ne može biti zanemarena.
Roza je bila kritičarka staljinizma i odbijala je gušenje političkog života, naglašavajući da je sloboda samo za pristalice vlasti samo privid slobode. „Sloboda je uvek i isključivo sloboda za onoga ko misli drugačije“, pisala je.
Kavarić Mandić smatra da režimi poput kineskog nemaju veze sa socijalizmom kakav je zamišljala Luksemburg, jer socijalizam nije samo ekonomski parametar, već uključuje i demografiju, smanjenje jaza između bogatih i siromašnih, zdravstvenu zaštitu, antiimperijalnu politiku i očuvanje prirode.
Dabižinović dodaje da je Luksemburg podržavala Oktobarsku revoluciju, ali nije prihvatala da cilj opravdava gušenje političkog života, te da je njena kritika prethodila staljinizmu.
Roza je rođena 1871. godine u Poljskoj, u sekularnoj jevrejskoj porodici, i zbog političke aktivnosti napustila je zemlju. U Njemačkoj je bila članica Socijaldemokratske partije i zbog antiratnog stava provela je veći dio Prvog svjetskog rata u zatvoru. Učestvovala je u Spartakističkom ustanku 1919. godine, nakon čega su je zarobili i ubili pripadnici desničarskih paravojnih formacija.
Današnje geopolitičke okolnosti često nameću izbor između borbe protiv imperijalizma i podrške totalitarnim režimima, što je tema o kojoj sagovornice diskutuju. Dabižinović ne prihvata da protivljenje imperijalizmu znači ćutanje pred represijom, naglašavajući da međunarodna radnička solidarnost nije suprotna otporu imperijalizmu.
Kavarić Mandić ističe da borba protiv imperijalizma uključuje otpor nacionalizmu, rasizmu i klasnoj dominaciji, što su osnovni zahtjevi socijalističke i humanističke misli.
Nasljeđe Roze Luksemburg i danas je relevantno, ali mejnstrim lijeve partije teško zastupaju njene ideje u potpunosti.