Tradicija poricanja: Kako se održava kultura negiranja genocida

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Kad pitate online, ili štampani rječnik stranih riječi i izraza – „Je li, rječniče, a što je to poricanje?”, kao iz topa koji 90-ih tuče s nekog od brda iznad Sarajeva, rječnik će vam kazati da je poricanje „psihološki mehanizam odbrane i svjesni proces koji se manifestuje u dva osnovna konteksta: kao podsvjesno odbijanje prihvatanja neprijatne realnosti (npr. prva faza tuge) ili kao smišljeno negiranje istorijskih i sudski utvrđenih činjenica o zločinima i genocidu…”, a onda će vaš online psihoterapeut dodati da je onaj koji je sklon poricanju lišen ośećanja stida.

Srbi nijesu genocidan narod, jer takvi narodi ne postoje. Ali, mnogi među njima vaistinu jesu prvaci u poricanju. U poricanju genocida koji su počinili oni koji su se nekad skrivali u podrumima crkava, a danas su na njihovim zidovima, na freskama.

Ko to tamo poriče? Pa, dug je spisak poricatelja. Ali, naš javni prostor kontaminiraju konkretni čuvari tradicije poricanja. Recimo, ako Andrija Mandić poriče genocid u Srebrenici, a Ervin Ibrahimović poriče da je pogrešno dijeliti trpezu vlasti s onim koji poriče genocid u Srebrenici, onda, ko je tu veći poricatelj? Čije poricanje više smrdi? U oba slučaja riječ je o čuvarima tradicije poricanja.

Ako nešto stilski markiramo kao „kulturu śećanja“, onda bismo fenomen poricanja mogli nazvati „kulturom poricanja“? Zar ne? Kulturom koja nam je i te kako svojstvena. Različito cvijeće cvjeta u određenom godišnjem dobu, pa tako, znate, visibaba cvjeta u proljeće, ruža u ljeto, hrizantema u jesen, a, recimo, kukurijek, cvjeta usred zime. Naš cvijet poricanja cvjeta svakog dana, u svakom godišnjem dobu, ipak, njegov puni cvat uvijek se dogodi 11. jula, na dan kad je počeo genocid u Srebrenici. Na dan kad je počelo sistematsko istrebljenje cijelog jednog naroda. Genocid u kojem je ubijeno više od osam hiljada i trista bošnjačkih civila.

Tad naš cvijet poricanja do kraja raširi svoje rakošne i otrovne latice i poriče, poriče, poriče. I mada je već 31 godina otkad se pred očima svijeta dogodio genocid u Srebrenici, mi smo, znate, uporni u poricanju. I mada su minule četiri godine otkad je tad premijer Dritan Abazović u Potočarima kazao: „Genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima. Nijesu ga počinile vojske, nego politike“, protok vremena nije učinio ama baš ništa u korist ove sramne i skaredne izjave.

Genocid je počinjen nad Bošnjacima, i počinila ga je vojska, vojska kojom je komandovao krvavi general Ratko Mladić. Mada sam tad napisao da je ovaj iskaz jednak iskazu u kojem bi neko kazao da se Holokaust nije dogodio Jevrejima, i da ga nijesu počinile njemačke horde zla, danas bih samo jednom fusnotom dopunio objašnjenje skarednosti Abazovićevog javnog nastupa i odnosa prema svirepo ubijenim Bošnjacima – *genocid u Gazi nije počinjen nad Palestincima, i nije ga počinio Izrael Benjamina Netanjahua, nego čudovište iz Loh Nesa.

Ovaj sramni iskaz Dritana Abazovića objavio sam i u knjizi poezije, 2022, za svaki slučaj, da se ne zaboravi, jer skloni smo zaboravu, koliko i poricanju. Zapravo, mi zaboravljamo sve što drugi poriču. Mi zaboravljamo svako nedjelo i svaku relativizaciju nedjela. Zaboravljamo projekte brisanja nepočinstava, i svako krivotvorenje stvarnosti. Ne pamtimo 4 dana, a kamoli 4 godine, ili, 31 godinu unazad.

Zato, u obavezi smo da uvijek iznova i iznova izučavamo zlo i sva njegova lica i naličja. Koliko god se čuvari tradicije poricanja trudili da zaboravimo, koliki god napor kultura poricanja ulagala u projekat kolektivnog zaborava, moramo se suprotstaviti. Pamćenjem protiv zaborava. Dritanom protiv Dritana, svaki put kad usta napuni bajkama za svoje glasače. Jer, ne mogu oni poricati koliko se mi možemo pozivati na istinu. I na njih same.